„E, da mi je Rafet ostao makar još koju godinu, lakše bi mi bilo.“ Nalazim da je, u neformalnom dijelu razgovora, ovim emotivnim iskazom Ervin Ibrahimović, predsjednik Bošnjačke stranke u Crnoj Gori, izrekao suštinu bošnjačkog i muslimanskog kulturnog bića u Crnoj Gori: emocionalna zrelost, mudrost i učljivost glavne su osobine Bošnjaka u Crnoj Gori, a usuđujem se reći i predsjednika političke partije koja predstavlja Bošnjake.
Rahmetli Rafet Husović bio je predsjednik i glavni ideolog Bošnjačke stranke, a Ervin Ibrahimović, de facto, njegov učenik. Prerani i iznenadni odlazak Husovića sa ovoga svijeta nije ostavio ravnodušnim ni njegove bliske saradnike, ali ni pripadnike drugih političkih partija i naroda. Ervin Ibrahimović njegov je nasljednik. Odlaskom u Rožaje radi intervjua s njim, redakcija portala „Bosanska misao“ šalje da je vrlo zainteresirana za političku situaciju u Crnoj Gori i stanje Bošnjaka u toj zemlji.
U bosanskohercegovačkoj javnosti je manje-više poznato da je Bošnjačka stranka uvijek bila u koaliciji sa, do posljednjih izbora vladajućim, DPS-om. Možete li napraviti jednu kraću komparativnu analizu položaja BS-e do posljednjih izbora i sada, odnosno od dolaska prosrpskih stranaka na vlast?
Najprije, dozvolite mi da izrazim zadovoljstvo što ste došli da razgovaramo i zahvalnost što ćete čitaocim vašeg portala omogućiti da čuju glas iz Crne Gore.
Želim istaći da je od obnove nezavisnosti Crne Gore Bošnjačka stranka prvi savez imala sa Liberalnom partijom, koja je nasljednica Liberalnog savez i čija je politika bila bliska našoj; na isti način smo vidjeli Crnu Goru i položaj Bošnjaka u njoj. Naše partnerstvo sa Demokratskom partijom socijalista (DPS) počinje 2009. godine od kada se naši odnosi stalno unapređuju. Naime, Bošnjaci i Muslimani masovno glasaju za Bošnjačku stranku i DPS, te Socijaldemokratsku partiju (SDP) i Socijaldemokrate (SD) (patija koja je nastala iz SDP-a), dakle te građansko orijentisane partije. Mi smo slušali glas naroda, tako da je to još jedan od razloga zbog kojih smo odlučili praviti savez sa tom partijom.
Zahvaljujući mudroj politici našeg predsjednika u to vrijeme, rahmetli Rafeta Husovića, strpljivo smo gradili naš položaj što je rezultiralo time da u prošloj Vladi Crne Gore čak sedam ili osam ministarstava pripadne Bošnjacima ili Muslimanima. Time smo poslali jasan signal i građanima naše zemlje i međunarodnoj zajednici da želimo državu u kojoj će ravnopravni biti svi građani i sve nacionalne zajednice.
Nažalost, dolaskom nove vlasti na posljednjim parlamentarnim izborima promijenio se i položaj ne samo Bošnjaka nego i svih građana, jer je Crna Gora napravila korak unazad. Naravno, pozdravljam volju građana da treba doći do promjene vlasti koja dugo traje, ali ne promjene samo radi promjene. Mislim da su građani Crne Gore danas svjesni da aktuelna vlast ne može da odgovori zahtjevima koje su pred nju stavili građani.
Bosanskohercegovačkoj javnosti je, vjerujem, poznata podijeljenost našeg društva na dva pola. Jedan je formiran na, uslovno rečeno, lijevoj strani, oko DPS-a, a drugi na desnoj, prosrpskoj strani, oko Demokratskog frotna (DF). Uzimajući u obzir da promjena vlasti po sebi može doprinijeti demokratskom sazrijevanju crnogorskog društva, ali i oštru suprotstavljenost dvije spomenute strane, rahmetli Husović i BS predložili su formiranje manjinske Vlade u koju bi ušli koalicije Mir je naša nacija (Demokrate), Crno na bijelo (Građanski pokret URA) i stranke manjinskih naroda, dakle bez DF-a i DPS-a. Taj prijedlog nije prošao, iako danas imamo paradoksalnu situaciju da u aktuelnoj Vladi nema predstavnika DPS-a i DF-a, ali ni manjinskih naroda. Demokrate i GP URA su bili raspoloženi za naš prijedlog, no nisu ga mogli prihvatiti jer su se već bili obavezali da će većinu praviti sa koalicijom „Za budućnost Crne Gore“ koju predvodi DF.
Dakle, danas imamo praktično manjinsku Vladu, ali bez stranaka nacionalnih manjina?
Upravo tako, i to sakrivenu iza sintagme „ekspertska vlada“… Mada meni nije jasno kako neko sa trideset i nešto godina može biti ekspert u bilo kojoj oblasti, a u Vladi su danas ministri koji su prilično mladi.
Općenito, da li ste zadovoljni položajem koji Bošnjaci imaju u Crnoj Gori, od dana kada je Crna Gora povratila status nezavisne države?
Demokratije se osvaja. Manjine u Crnoj Gori su 2006. plebiscitarno podržale referendum za obnovu njene nezavisnosti, jer su željele biti ravnopravne u njoj, što do tada nisu bile. Od tada, položaj manjinskih naroda, pa i bošnjačkog naroda se unapređivao. Naravno, nije idealan, ali demokratija se unapređuje i u zemljama koje imaju mnogo dužu demokratsku tradiciju od Crne Gore. Kruna tog poboljšanja položaja manjina, za koji se nisu borile samo Bošnjačka stranke i stranke koje predstavljaju ostale manjine, nego i DPS, SD, SDP, Liberalna partija, jeste naš politički položaj 2016. godine.
Tada nam je od prosrpskih stranaka nuđeno da uđemo u koaliciju s njima, a zauzvrat su nam davale mjesto premijera i potpunu slobodu da sami formiramo Vladu.
Zašto ste odbili?
Zato što smo čuli glas naroda. Nakon ponude ostvarili smo niz kontakata sa našim narodom i svi su bezrezervno odbijali takav prijedlog prosrpskih stranaka. K tome, imali smo na umu da bi takav naš potez doveo do ozbljnije podijeljenosti unutar bošnjačkog korpusa, jer oko 60 % Bošnjaka glasa za DPS, SDP, SD i Liberalnu partiju. Naša je procjena bila da preko 90 % Bošnjaka i onih koji se izjašnjavaju kao Muslimani ne bi podržali takav prijedlog i mi nismo htjeli da radimo suprotno volji naroda, a zarad ličnih benefita političara naše stranke. Da smo donijeli dobru odluku, pokazali su rezultati koje smo postigli na posljednjim izborima.
Šta bi se desilo da ste prihvatili?
Sjetimo se nemira na dan izbora 2016. godine, za koje neko kaže da je to bio pokušaj državnog udara, a neko da je to bio takozvani državni udar. Lično, ne želim prije završetka sudskih procesa o tome iznositi mišljenje je li ili nije bio pokušaj državnog udara, a definitivno to jeste bio signal da se u Crnoj Gori nešto spremalo. Nismo željeli biti oni koji bi bili okidač za neke nemile scene u našoj zemlji.
Dalje, političari koji su 30. avgusta prošle godine došli na vlast, dakle isti koji su nam nudili mjesto premijera, recentnom politikom dokazali su da nijhova ponuda nama iz 2016. godine, neću reći da nije bila iskrena, ali mislim da nije bila dobornamjerna prema građanima Crne Gore u cjelosti.
Ne smijemo zaboraviti da su Bošnjaci, kroz sve partije, ne samo našu, vodili jednu mudru i strpljivu politiku. Nije bilo lako prolaziti kroz sve nedaće od ’90-ih godina prošlog vijeka do obnove nezavisnosti naše države, a da se ne izađe na neke nasilne proteste i u traženju prava koriste metode koje destabiliziraju državu. Bošnjaci u Crnoj Gori su konstruktivan politički subjekt, i strpljivo i mudro su gradili položaj za sebe. Evropska unija i SAD veoma cijene Crnu Goru i zbog toga što su joj manjine odane i doživljavaju je kao svoju zemlju, dakle ne žele biti remetilački faktor u njoj.
Bošnjačka stranka je osnovana 2006. godine, prije referenduma za nezavisnost Crne Gore. Koje je strateške ciljeve postavila ispred sebe?
Ravnopravnost Bošnjaka u Crnoj Gori, Sandžak kao prekogranična regija, Crna Gora kao sekularna država, članica Evropske unije i NATO-saveza, srazmjerna zastupljenost Bošnjaka u državnim institucijama.
Osvojili ste očekivani broj glasova u sredinama u kojima Bošnjaci čine većinu, ali ne i u Plavu i Gusinju, gradovima koji su dominantno bošnjački. Kako to komentarišete?
Bošnjačka stranka u Plavu ide dobrim putem, ima redovnih sedam vijećnika u Opštinskom vijeću Plava, dok DPS, primjera radi, ima dva ili tri. Neki politički procesi se dešavaju u tom lijepom gradu u Crnoj Gori. Ono što je važno za mene, kao predsjednika stranke, jeste da odbor Bošnjačke stranke u Plavu vode mladi, inteligentni i svjesni ljudi. Očekujem da će na parlamentarnim izborima 2022. godine Bošnjačka stranka biti najjača stranka u tom gradu.
Naravno, pozicija BS-a bi u Plavu morala biti bolja, pa prihvatam da je bilo grešaka s naše strane. Međutim, u perspektivi ćemo sigurno veću pažnju posvetiti tom gradu. Napravili smo i prvi korak, kao predsjednik predložio sam da mi prvi potpredsjednik bude iz Plava, i to je danas gospodin Damir Gutić, a za člana Predsjedništva BS-a sam predložio, a Glavni odbor je prihvatio, Admira Šahmanovića. Riječ je o dva izvanredna intelektualca iz Plava, koji dobro razumiju politiku BS-a i evropske procese u našoj državi.
Važno je naglasiti da Bošnjačka stranka do sada nije imala podršku plavske dijaspore. Zato sam zahvalan gospodinu Gutiću što mi je omogućio razgovore sa uglednim biznismenima iz Plava, koji žive i rade u SAD-u. Poslije susreta s tim uspješnim ljudima shvatio sam da oni uopšte nisu znali šta i kako radi BS. Vjerujem da će nam podrška dijaspore bitno pomoći da svoje rezultate u Plavu popravimo.
Dakle, ne vidite neku odgovornost za loše rezultate BS-a u Plavu i Gusinju?
Ne shvatite krivo, ne želim u cjelosti amnestirati odgovornost vrha partije, ali da bih odgovorio na Vaše pitanje moram se vratiti u prošlost.
Na izborima 1992. u Crnoj Gori tadašnji politički predstavnik Bošnjaka, Stranka demokratske akcije, nije izašla na izbore i time je otvorila jedan politički vakuum u bošnjačkom biračkom tijelu, koji su popunile građanske stranke lijeve orijentacije i pridobile dobar dio Bošnjaka. Bilo je to i vrijeme ratnih dešavanja, a DPS i SNP koji je nastao cijepanjem DPS-a na dva bloka pokrivali su preko 80 % političkog života u Crnoj Gori. Trebalo je, dakle, proći petnaest godina da se formira politička partija koja će biti autentičan politički predstavnik Bošnjaka.
Pored toga, treba biti realan i reći da smo mi, pa i ostale države u okruženju, na neki način pretpolitičko društvo u kojem veliki uticaj na političke odluke građana imaju ne ideološka opredjeljenja i politički stavovi, nego pojedinci koji uživaju autoritet u određenoj zajednici,. Zato sam namjerno maloprije spomenuo dijasporu. Riječ je o ljudima koji imaju velike zasluge za socijalni mir u Plavu i Gusinju, ali mi do sada nismo imali nikakvu podršku uglednih ljudi među njima.
Dodamo li tome javni servis, koji je većinu prostora davao DPS-u i SDP-u, činjenicu da su stranke nacionalnih manjina vrlo malo prisutne u javnosti, dobit ćemo cjelovit kontekst u kojem se bolje može razumjeti da li su rezultati BS-a dobri ili ne.
Rahmetli Rafet Husović, koji je bio predsjednik Bošnjačke stranke, jednom prilikom je izjavio da, parafrazirat ću, nema Crne Gore bez Crnogoraca. Da li i Vi razmišljate na sličan način, da li je to stav rahmetli Husovića ili BS-e?
Ko je poznavao rahmetli Husovića tom njegovom izjavom nije bio iznenađen. Njegova širina, istančan osjećaj za realnost u kojoj živimo, svijest o važnosti prava svih naroda, ne samo Crnogoraca, u našoj državi bitno su uticale na sve nas, koji smo naslijedili njegovu političku viziju. Nema Crne Gore bez Crnogoraca, ali nema je ni bez Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, Srba, ako se ne varam on je u nastavku te izjave rekao i to. Naravno, Husović je dobro poznavao i istoriju Crne Gore pa je takva njegova izjava sasvim očekivana.
Zvanična politika država-sastavnica bivše Jugoslavije, kroz koje prolazi pojas koji je iza sebe ostavilo islamsko-orijentalno nasljeđe, područje u kojem dominatno žive Bošnjaci i Albanci, dakle Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Albanija, bez zadrške su usmjerene ka evro-atlantskim vrijednostima. Sve, osim Srbije. Albin Kurti, aktuelni premijer Kosova, nerijetko poziva na neku vrstu političkog saveza spomenutih država koje bi se zajednički suprotstavile malignim uticajima Srbije. Dijeliti li Kurtijevo mišljenje, možete li ga prokomentirati?
Prije svega zagovornik sam sređivanja stanja u svojoj kući, da se tako izrazim, a sredit ćemo ga jačanjem i afirmacijom demokratske svijesti građana. Crna Gora je članica NATO-saveza i time je zaštitila svoje granice, isto je uradila i Makedonija, vjerujem da će i Bosna i Hercegovina također postati članica ovog vojno-političkog saveza. Time je ostvaren prvi uslov za to sređivanje u svojoj kući, koje spomenuh. Drugi uslov je da budemo članica Evropske unije. Kada se ispune ti uslovi onda treba raditi na izgradnji dobrih bilateraranih odnosa između država.
Dozvolite mi da budem oprezan kada komentarišem takvu izjavu gospodina Kurtija. Naravno da sam za svaki savez koji će se suprostaviti tendencijama koje nisu dobra za naše građane. Ali ipak mislim da je važnije raditi na izgradnji demokratije, u najširem smislu te riječi, a kasnije će biti lako praviti saveze protiv onoga što je opasnost za region, pa i cijeli svijet.
Bošnjaci su lojalni građani Crne Gore, čime dokazuju da su, u ovom latentnom sukobu Istoka (Rusija, Kina) i Zapada (SAD, Velika Britanija, EU) na pravoj strani historije. S druge strane, za očekivati je i povezanost i saradnja Bošnjaka u formama koje su u skladu sa zakonima država u kojima žive. Ima li te saradnje, prema Vašem mišljenju, da li je zadovoljavajuća i, ako nije, kakva bi trebala biti?
Povezanost Bošnjaka nije opasna ni za Bošnjake ni za države u kojima oni žive, što dokazujemo našim ponašanjem u različitim državama, u koje smo unijeli sve, i imetke, i svoju kulturu i tradiciju. Žalosno je, s druge strane, što ne učimo od velikih zemalja, koje imaju tradicionalno jake diplomatije i ozbiljnu dugoročnu politiku. SAD i Rusija imaju stotine diplomata i eksperata u različitim oblastima koji se bave isključivo Balkanom. Čak i Srbija počinje polako graditi strateške politike, stotine mladih ljudi uči albanski i turski jezik, odnosno pripremaju se za učenje o kulturama u regionu, kako bi ih bolje upoznale i spram njih gradili ovu ili onu politiku. Niko ne brani Bošnjacima da rade nešto slično. Ali…
Kada sam išao u Potočare, moji saputnici, koji su prvi put išli u Bosnu i Hercegovinu, uplašili su se mostova na granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Evo, došli ste u Rožaje, vidjeli ste kakav je put? Da li je to dobra bilaterarna saradnja između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, kakav signal šalju ove države jedna drugoj tim izuzetno lošim putevima koje ih povezuju.
Bošnjaci Bosne i Hercegovine bi trebali biti lokomotiva koja bi vukla taj proces povezivanja Bošnjaka, ali to ne rade. Razumijem, Bosna i Hercegovina ima svojih problema, koji nisu bezazleni, no ne vidim prepreku da se izdvoje dva ili tri predstavnika koji su u parlamentu BiH i sa svojim kolegama, Bošnjacima koji su u parlamentima Srbije, Crne Gore, Makedonije i Kosova naprave jednu interparlamentarnu grupu koja bi se bavila pitanjima Bošnjaka u cjelosti. Formiranje tih interparlamentarnih grupa je praksa u razvijenim demokratskim zemljama, ne vidim zašto to ne bismo i mi napravili. Jedno takvo organizirano djelovanje zasigurno bi ubrzalo proces, za početak, bolje putne infrastrukture između zemalja regiona.
Ti odbori, inteparlamentarne grupe, nazovimo kako želimo, mogli bi se baviti različitim pitanjima, koja ne moraju biti političke prirode. Recimo, obrazovanje mladih u različitim državama, njihova edukacija, privredna saradnja i slično.
Povezanost Bošnjaka iz različitih država je na nedopustivo niskom nivou. Mi, kao Bošnjačka stranka, gradimo dobre odnose sa bošnjačkim političkim partijama, SDA-om u Bosni i Hercegovini, SDP-om Rasima Ljaljića u Srbiji i tako dalje. Ali to nije dovoljno. Saradnja Bošnjaka bi morala preći granice dobrih odnosa političkih partija i proširiti se na druge oblasti kulture, privrede te, kako već rekoh, na nivo strateškog djelovanja u parlamentima država u kojima imaju svoje poslanike.
Na posljednjem popisu stanovništva u Crnoj Gori 2011. godine, 8,65 % građana su se u nacionalnom smislu izjasnili kao Bošnjaci, a 3,31 % kao Muslimani. Zbog čega se, prema Vašem mišljenju, skoro trećina građana muslimanske provenijencije ne želi deklarirati kao Bošnjaci?
Dobro pitanje… Da bi građani Bosne i Hercegovine bolje razumjeli specifičnost crnogorskog podneblja, time i pojavu koju ste spomenuli, ponovo se moram vratiti u prošlost, ovoga puta referirati na nacionalnu strukturu stanovništva prema popisu iz 1991. godine. Tada se građani pravoslavne vjere u Crnoj Gori većinski deklarirali kao Crnogorci, a svega oko 7 % kao Srbi. Prema posljednjem popisu iz 2011. slika je bitno drugačija: Crnogoraca je svega 45 %, a Srba 28 %. Zašto ovo spominjem? Svi politički procesi koji su se dešavali u Crnoj Gori u posljednje tri decenije uzimali su danak pri nacionalnom izjašnjavanju.
U tim političkim previranjima, mi kao malobrojni narod, bez ikakve zaštite, također smo platili cijenu. Poslije obnove nezavisnosti Crne Gore u novom Ustavu iz 2007. godine kao narodi se spominju i Bošnjaci i Muslimani, kao ravnopravni narodi.
Od 2003. u Crnoj Gori jača svijest o važnosti nacionalnog deklariranja muslimana kao Bošnjaka. Zanimljivo je u tom smislu posmatrati sponu južnog i sjevernog Sandžaka, u sjevernom Sandžaku je svijest o bošnjaštvu mnogo jača, ali kada se krene južno sve je veći broj onih koji su vezani za nacionalnu odrednicu Musliman.
No bez obzira na razlike u nacionalnom izjašnjavanju, suštinski se radi o istom narodu. Imamo istu kulturu, istu tradiciju… Ali, ponovit ću, burna politička previranja ostavili su svoj trag u nacionalnom izjašnjavanju i kod većinskog naroda, što sam već spomenuo.
Kakav je odnos Muslimana prema Bošnjačkoj stranci, da li ih ima u članstvu i možemo li govoriti o nekim suštinskim neslaganjima između Bošnjaka i Muslimana kada je u pitanju muslimansko pitanje u Crnoj Gori?
Nema suštinskih neslaganja, a veliki broj Muslimana glasa za Bošnjačku stranku. Najbolji primjer su rezultati posljednjih izbora iz Podgorice, grada u kojem ima dosta Muslimana, a u kojem smo osvojili dovoljno glasova da uđemo u vlast. U vlasti smo i u Baru, u kojem se također dobar dio građana izjašnjavaju kao Muslimani, a glasaju za Bošnjačku stranku.
Vidite, u pisanju Ustava iz 2007. godine učestvovala je i Bošnjačka stranka i nismo mogli spriječiti uvođenje pojma Musliman kao zasebnog naroda, jer su se mnogi ljudi osjećali kao Muslimani, ne kao Bošnjaci. Osjećanja ljudi treba poštovati. I mi to dokazujemo svojim djelovanjem, zbog čega imamo povjerenje i građana koji se izjašnjavaju kao Muslimani.
Položaj Bošnjaka na prostorima bivše Jugoslavije od odlaska Osmanlija sa ovih prostora bio je, blago je reći nezavidan. Šta je, prema Vašem mišljenju, očuvalo Bošnjake u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i dijelovima Crne Gore i dovelo ih u poziciju nezaobilaznog političkog subjekta na Balkanu?
Mislim da nas je održala humanost i mudrost. Naši politički i vjerski lideri, kroz historiju, nastojali su da kako-tako sačuvaju supstancu naše kulture. Ako je jedan narod proganjan vijek i po, a danas je politički subjekt, zahvalnost dugujemo našim precima koji su donosili mudre odluke i smatram da bi lideri bošnjačkih političkih partija trebali više proučavati njihovo djelovanje u kontekstu u kojem su živjeli. Na nama je da sačuvamo našu vjeru, tradiciju i kulturu, a sa pripadnicima drugih naroda gradimo takve odnose da nemamo potrebe da se vraćamo u prošlost, nego da zajedno gledamo u budućnost.
Razgovarao sam neki dan sa britanskom ambasadorkom koja me pitala zašto se stalno vraćamo u prošlost. Rekao sam joj da je to zato što nismo položili test iz istorije. Komunisti su nam napravili lažnu istoriju, zločinci i zločinački nisu nazvani pravim imenom i danas plaćamo skupu cijenu zbog toga. Ipak, uprkos tome, Bošnjaci su, zahvaljujući očuvanju svoje kulture i istrajnoj borbi za nacionalni identitet preživjeli sve nevolje i danas su politički subjekt na Balkanu.
