Predsjednica Foruma žena Bošnjačke stranke Sabina Muratović kazala je na okruglom stolu „Žene i tranziciona pravda“ da su iz vizure sadašnjeg vremena žene možda i najveće žrtve koje su ratnja dešavanja stvorila.
„Žene su bile žrtve rata u prošlosti, ali su i danas isto, samo u novom obliku. Danas su žrtve sistema. Beskrajno dugi parnični postupci, sporo izvođenje izvršioca nasilja pred licem pravde tjera žene da one konstantno prolaze kroz svoje traume a najjezivije od svega je to da niko ne zna kada će se to završiti“.
Muratović je naglasila i da su upravo žene bile najveće žrtve rata i to na najužasniji način.
„Na Balkanu često čujemo izreku da je žena stub kuće. I kao takva morala je, mora, i moraće misliti na svaki detalj koji njenu porodicu drži na okupu. Kada je počeo rat žene su se najprije suočile ne saamo sa potencijalnim gubitkom svog života, već i sa gubitkom svojih najbližih. U tim teškim vremenima one nisu samo mislile kako sačuvati svoju glavu, već i kako sačuvati svoje najbliže. Morale su se suočavati sa najstrašnijim situacijama. U ratu su se žene porađale bez adekvatne medicinske pomoći, obezbjeđivale obroke iako namirnica gotovo da nije ni bilo. Živjele su sa strahom da za njih više sigurnog mješta za život nema. U ratu one nisu bile nježniji pol, one su bile heroine. Prema raznim svjedočenjima žrtava najeziviji i najmonstuozniji zločini protiv čovječnosti su se dešavali baš njima. Djeca su im ubijana u naručjijima, a one su bile masovne žrtve seksualnog nasilja i silovanja.
Sabina Muratović je istakla da je tokom rata 90-ih na prostoru bivše Jugoslavije izvršen jedan od najmorbidnijih zločina, a to je silovanje žena, djevojaka i djevojčica.
„ Na osnovu utvrđenih slučajeve radi se o velikom procentu, čija se brojka kreće i do 50.000. silovanih žena. To je zvaničan podatak, pretpostavlja se da je broj i veći, s obzirom na to da mnoge žene nisu silovanje prijavile. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju objavio je da su „sistematsko silovanje“ i „seksualno ropstvo“ u vrijeme rata zločin protiv čovječnosti, od čega je teži samo ratni zločin genocida. Veliki dio žena tu grozotu nijesu doživjele samo jednom. Treba napomenuti da žrtve seksualnog nasilja u ratu nisu bile samo punoljetne žene, mahom su žrtve bile i djevojčice“.
Muratović je kazala da se brojne žrtve silovanja nisu odvažile da prijave zločin zbog konzervativnosti i potencijalne osude iako su preživjele tu strahotu.
„Traume koje su doživjele obelježile su čitav njihov život, a i danas zbog toga pate znajući da veliki broj počinioca slobodno kreće i „bezbrižno šeta“.
Sudski sporovi se rješavaju sporo i kao po pravilu okončaju se sa minimalnim presudama. Najjezivije od svega je činjenica da se veliki broj njih i susreće sa silovateljima koji su na slobodi. Veliki je to teret koji je jednoj ženi stavljen na pleća“, istakla je Muratović.
Predsjednica Foruma žena BS Sabina Muratović se zapitala kako to da na našim prostorima uvijek bude da su ženske traume iza svih ostalih krucijalnih dešavanja?
„ Nakon ratnog perioda žene su uprkos svemu što su preživjele uspjele da nastave život i sa svojim porodicama grade novu budućnost. Trebalo je dosta vremena da sve strahote i posljedice rata sagledaju. A onda imamo praktično dizanje iz pepela naroda koji je prvo morao misliti gdje će nastaviti život, jer znamo da su im domovi mahom uništeni a veliki broj njih je bio prisiljen da napusti svoj kućni prag. Zatim imamo porodice koje su nekompletne, traganje za nestalim, pronalazak masovnih grobnica te se počelo izvještavati o svim posljedicama rata uopšteno a zločini nad ženama i traume koje su doživjele su došle na red tek poslije svega toga. Bilo je potrebno iz jednog haotičnog stanja uspostaviti koliko toliko temelje normalnog života. A za te temelje je bila potrebna jaka žena. Svoje traume je jednim djelom sama potisnula a drugim djelom ih sistem nije predstavio kao prioritetnim. Možda je i njima bilo lakše da ih zaborave ako je moguće zaboraviti tako nešto. Tek mnogo kasnije u postratnom periodu su ženska stradanja su objelodanja. Kroz svjedočenja na sudu, zlosrećne sudbine ovih žene su postale interesantne medijima i tek tada su one počele iznositi svoja traumatična iskustva“.
Muratović smatra i da iskustva žrtvi silovanja nisu adekvatno zabilježena.
„ Da se razumijemo za žene je svjedočenje i izvješavanje toga šta su preživjele predstavljalo ponovno oživljavanje prošlosti. Ali više nisu morale same da nose taj ogroman teret na svojim plećima već su ga se sa svakom izjavljenom rečenicom oslobađale. Iskreno smatram da njihova iskustva nijesu adekvatno zabilježena. Nažalost, mali je broj televizijskih reportaža na tu temu, a novinski članci, zabilješke , kolumne i publikacije su nam otvorile oči da shvatimo šta su to, žene, doživjele i preživjele“.
Muratović je istakla i da bi jedno društvo u cilju ozdravljena, prije svega, moralo da se suoči sa prošlošću.
„Da se jasno i glasno priča o stradanjima, da se zločini osude, a počinioci kazne i ne glorifikuju. Da se otvoreno i jasno priča o traumama koje su ljudi doživjeli i preživjeli i da kroz psiho socijalnu pomoć stručnih lica nastave da žive sa istim. Žene su te koje su preživjele strašne oblike nasilja i njima je neophodna posebna podrška. Strahote koje su preživjele se ne mogu izbrisati ali se uz srtučnu pomoć one moraju osnažiti da nastave svoj život i poslije trauma. U vremenu sveukupne tranzicije sve je manje vremena i sredstava koji se odvajaju u te namjene“.
Ona je istakla da mi ni danas nemamo sistemsko rješenje koje bi ponudili ženama koje su preživjele rat.
„U posljednih par godina jako je zapažen program pod nazivom „ Zajedničke niti“ koji je osmislila grupa psihološkinja iz Geteborga a koji se sprovodi u BIH gdje žene iskazuju svoju traumu bez riječi. Glavni cilj programa je da ponudi put ka psihičkom ozdravljenju koji slijedi nakon traume. Potrebno je sistemski pristupiti rješavanju ovog problema. Naime, moramo uticati na podizanje kolektivne svijesti koliko je bitno da se ovakve stvari ne guraju pod tepih već da se o njima javno govori. Moramo odgajati nove generacije koje će kroz redovan obrazovni sistem učiti o svim strahotama rata. Moraju se ženske traume aktuelizovati na način što će bar pravda biti zadovoljena. Moramo udariti jasan pečat koji će kroz osudu zaustaviti ponavljanje zločina silovanja ili svih zločina. Jedan od prioriteta bi trebao biti bolja instituciona podrška ženama koje su tranzicione žrtve. Pružiti im psihosocijalnu pomoć kako bi se počele oslobađati od trauma koje su preživjele. To nam je prijeko potrebno jer se ovdje ne radi o pojedinačnim primjerima, ovdje se radi o kolektivnom osvješćenju koji bi doprinio zdravijem odgajanju budućih generacija koje breme ovih trauma neće ili pak ne bi trebali osjećati“, zaključila je Muratović.
